Krajem oktobra kalendar počinje izgledati sumnjivo pun mrtvih. Negdje dijete obučeno kao dinosaurus zvoni na vrata i traži slatkiše uz blagu prijetnju sitnim vandalizmom. Nekoliko dana kasnije, na drugom mjestu, cijela groblja zasvijetle. U Meksiku se prave oltari za konkretne preminule, u Gvatemali ogromni papirni zsvibanjevi lete iznad groblja, na Filipinima porodice donose hranu, a na Haitiju sjećanje na mrtve može moliti, pjevati i plesati — i uopće ne mora šaptati.
Pošto su sve te stvari sumnjivo blizu jedna drugoj u kalendaru, internet radi ono što najviše voli: sve sipa u jednu zdjelu, malo promiješa i objavi da čovječanstvo od pamtivijeka slavi jedan veliki drevni praznik mrtvih. Bilo bi divno jednostavno. Nažalost, bilo bi i netočno. Halloween, Svi sveti, Dušni dan, Día de Muertos, Undas, Fèt Gede, korejski charye, japanski Obon i marokanska hiloula isvibanju vlastite povijesti, različite vjerske i kulturne korijene i često potpuno različite datume.
Više ih povezuje jedno ljudsko pitanje nego jedan drevni praznik: Šta zapravo radimo s osobom koja je umrla, ali nije sasvim nestala iz našeg života? Negdje palimo svijeću. Drugdje pripremamo njeno omiljeno jelo. Negdje joj ostavljamo mjesto u obiteljskoj priči, drugdje idemo na grob; negdje se zapali cijela padina, a drugdje poštovanje upravo znači da se neko vrijeme ne prikazuje slika preminulog. Čovječanstvo se nikada nije dogovorilo oko metode. Srećom — inače bi ovaj tekst završio nakon otprilike tri pasusa.
Prvo da sredimo kalendar. Do 31. oktobra već počinje biti tijesno
Halloween pada 31. oktobra, a naziv dolazi od All Hallows’ Eve, večeri prije Svih svetih. U zapadnom katoličkom kalendaru 1. studenoga je Svi sveti, a 2. studenoga Dušni dan, posvećen sjećanju na sve preminule vjernike. Tri dana stoje jedan uz drugi, ali nisu tri epizode iste serije. Jedna večer može pripadati kostimima i slatkišima, sljedeći dan misi, a onaj poslije posjeti groblju. Negdje se slojevi preklapaju, drugdje postoje paralelno, a lokalni ljudi sasvim dobro znaju razliku.
A povijest još nije ni počela putovati. Savremeni Halloween nije kulturna konzerva koju je neko zatvorio u Irskoj prije dvije tisuće godina i koju mi danas samo otvaramo. To je vrlo društveno biće. Uzme nešto iz irskih i škotskih tradicija, nešto iz kršćanskog kalendara, nešto iz narodnih obilazaka od kuće do kuće, spakuje veliki kofer za Ameriku, tamo otkrije bundeve, predgrađa, industriju slatkiša i televiziju, pa se vrati u Evropu kao da se ništa nije dogodilo.
Kalendar je, dakle, susjedstvo.
Ne DNK test.
Od Samhaina do repe: Atlantik još nije ni pređen, a zbrka je već počela
Na ostrvu Irska kraj oktobra bio je povezan sa Samhainom, jednim od važnih prijelaza u tradicionalnoj galskoj godini. Počinjala je zimska polovina godine, a folklorni zapisi iz tog perioda sadrže igre, hranu, prerušavanje, proricanje i predstave o natprirodnom svijetu. To je stvaran i važan dio porodičnog stabla današnjeg Halloweena. Ali nije dozvola da svaku plastičnu vampirsku očnjaku iz diskonta proglasimo neprekinutim keltskim naslijeđem starim dvije tisuće godina. Prethodna verzija je ispravno upozorila da je prava linija „Samhain = savremeni Halloween“ previše zgodna.
Upravo zato je Otok Man tako zanimljivo: 31. oktobra tamo i dalje živi Hop tu Naa. Manx National Heritage ga i 2026. obilježava rezbarenjem tradicionalnih lampiona od repe — moot — uz pjesmu, muziku, ples, priče i sezonske običaje. Hop tu Naa je povezan sa završetkom žetve i početkom dugih noći i pokazuje da se starije ostrvske tradicije ne moraju rastopiti u globalnom Halloweenu samo zato što bundeva ima bolji PR odjel.
Repa je, usput, jedan od najljepših trenutaka cijele povijesti Halloweena. Manja je od bundeve, tvrđa, mnogo teža za izdubiti, a gotov lampion često izgleda kao povrće koje je upravo saznalo nešto vrlo neprijatno o vlastitoj smrtnosti. Amerika je kasnije prešla na veliku narandžastu bundevu i teško je ne steći utisak da je u ovom slučaju kulturna promjena zaista bila i tehnološki napredak.
Lola Tralala komentariše: Bundeva nije izdaja tradicije. Bundeva je trenutak kada je neko rekao: „Ne možemo li rezbariti nešto za šta nam ne trebaju stega, bušilica i plastični hirurg?“
Amerika odnosi Halloween u radionicu. Vraća ga sa slatkišima i marketing odjelom
U 19. stoljeću irske i škotske tradicije putuju s pravim ljudima u Sjevernu Ameriku, gdje se počinju miješati s drugim lokalnim i useljeničkim običajima. Obilasci od kuće do kuće u kostimima, guising, stariji souling, zabave, proricanje i susjedske nestašluci postepeno stvaraju okruženje iz kojeg u 20. stoljeću izrasta moderni trick-or-treat. Nije postojao jedan jedini pradjed koji je jednog dana predao baklju malom Batmanu s plastičnom kantom; folkloristi prate više različitih linija koje su se s vremenom ispreplele.
Američki Halloween imao je i period kada „trick“ nije bio samo teorijski dio slogana. Nepodopštine su mogle značiti prevrnute bačve, obojene prozore, pomjerene ili rastavljene predmete i druge aktivnosti nakon kojih susjed ujutro nije pitao ko mu je pojeo slatkiše, nego gdje mu je nestala kapija. Organizovane zabave i dječiji obilasci zato su, između ostalog, bili prilično razuman način da se sezonski haos usmjeri prema nečemu što ima manje šanse završiti policijskim zapisnikom.
Onda je stigla industrija slatkiša. Još u prvoj polovini 20. stoljeća djeca su mogla dobijati voće, orašaste plodove, peciva, kovanice ili male poklone, ali nakon Drugog svjetskog rata pojedinačno pakovani slatkiši počeli su postepeno pobjeđivati. Ideja da postoji jedna večer kada milioni domaćinstava dobrovoljno kupuju male čokolade za djecu nepoznatih ljudi morala je marketinškom odjelu izgledati gotovo kao religijsko otkrovenje.
Evropa je, dakle, poslala preko Atlantika mješavinu tradicija. Amerika ju je remiksovala, dodala bundeve, televiziju i industrijske količine šećera i poslala nazad.
„Dobar dan, vaš Halloween se vratio. Sada ima poliesterski kostim i kod za popust.“
Evropa poslije mraka: negdje svijeća, negdje pecivo — a na Siciliji poklon donosi mrtva baka
U mnogim dijelovima Evrope početak novembra ima sasvim drugačiju atmosferu od američkog Halloweena. U Poljskoj 1. novembra nakon mraka groblja postaju ogromni pejzaži svjetla, a porodice često posjećuju više grobova u jednom danu. Prethodni tekst je ispravno podsjetio da ni ovdje ne postoji jedna savršeno jednaka „evropska tradicija“: dan može izgledati drugačije prema regiji, porodici, generaciji ili odnosu prema religiji.
I Češka potpuno prirodno pripada toj slici. Dan sjećanja na preminule 2. novembra i dalje je snažno povezan s posjetama grobljima, svijećama, vijencima i cvijećem; Radio Prague je u septembru 2026. izvijestio da prema tadašnjoj anketi više od osam od deset Čeha aktivno obilježava taj dan, iako zemlja spada među evropska društva s niskom vjerskom pripadnošću. To je samo po sebi zanimljivo: ritual može odavno prerasti krug ljudi koji bi ga opisali kao isključivo crkveni.
Češki običaji sjećanja na mrtve nisu uvijek bili samo stakleni lampion, krizantema i potraga za tim gdje smo prošle godine ostavili grablje. Starije narodne tradicije poznavale su i peciva za mrtve, a u nekim dijelovima Južne Češke djeca su išla od kuće do kuće „za mrtve“ očekujući kruh ili kolače. Radio Prague direktno spominje neku vrstu „koledanja za mrtve“ i peciva. Zato, sljedeći put kada s osmijehom gledamo američku djecu kako obilaze susjedstvo zbog čokolade, češki folklor može diskretno zakašljati iza nas: „Dobar dan. Mi smo zbog mrtvih išli po pecivo.“
Sicilija nudi još izraženiji obrat. Tradicionalna Festa dei Morti 2. novembra povezivala je sjećanje na mrtve s poklonima za djecu: obitelj ih sakrije, a djeci se kaže da su ih donijeli preminuli roditelji, bake, djedovi ili drugi rođaci. Dio tradicije su šarene figure od šećera pupi ri zuccaro i kolači ossa di morto, doslovno „kosti mrtvih“. Sama regionalna uprava Sicilije opisuje tradiciju kao prenošenje sjećanja između generacija.
Negdje drugdje djetetu kažemo: „Baka više nije tu.“ Sicilijanski običaj mogao bi dodati: „Da. Ali očito još zna gdje se kupuju pokloni.“ I odjednom vidimo da evropsko sjećanje na mrtve ne mora biti samo tmurno. Može biti slatko, razigrano i direktno namijenjeno djeci — a da ne izgubi smisao.
Onda dolazi Azija i ljubazno rastavlja cijeli naš studeniski sistem
Ako smo već počeli misliti da su preci potpisali međunarodni ugovor za kraj oktobra i početak novembra, Koreja ga vrlo elegantno otkazuje. Chuseok pada petnaestog dana osmog mjeseca lunisolarnog kalendara i tradicionalno uključuje obiteljska okupljanja, memorijalni obred charye, posjete grobovima — seongmyo — i njihovo uređivanje — beolcho. Na stolu se mogu pojaviti novi riža i polumjesečasti rižini kolači songpyeon. Gradska uprava Seula također navodi da su formalizovani tradicionalni obredi danas rjeđi nego ranije, dok povratak u rodni kraj i obiteljske proslave i dalje ostaju važni dijelovi praznika.
Zato su 2026. preci već u septembru ušli u južnokorejski jesenski kalendar. Grobovi su mogli biti sređeni, songpyeon gotov, obitelj okupljena, dok neki evropski supermarket još odlučuje na koju policu staviti plastičnu lubanju. Globalni sastanak mrtvih očito je sazvan bez Koreje. Koreja je imala svoj kalendar i uredno se ispričala zbog nedolaska.
Japan ide još dalje. U mnogim regijama Obon je ljeti i povezan je s idejom povratka predaka porodici, posjetama grobovima te simboličnim dočekom i ispraćajem. U Kyotu Obon završava čuvenim Gozan Okuribi, kada 16. kolovoza ogromne vatre u obliku znakova i drugih simbola gore na pet planina oko grada. Japanska nacionalna turistička organizacija opisuje ih kao vatre koje završavaju boravak predaka među živima i pokazuju im put nazad.
Preci, dakle, dolaze, obitelj ih dočekuje, a svjetlo pokazuje put — samo što je august, i evropski studeniski kaput vjerovatno bi nas dokrajčio prije ičega natprirodnog. Koreja i Japan odlično pokazuju zašto slični motivi ne mogu automatski dokazivati zajedničko podrijetlo. Predak + hrana + svjetlo + grob još uvijek nije DNK test tradicije.
A onda su tu Filipini, koji nas vraćaju početku novembra. Tokom Undasa porodice čiste grobove, putuju da posjete rodbinu i provode dugo vrijeme na grobljima. Nacionalni muzej Filipina opisuje i konkretnu ilokansku praksu atang, hranu pripremljenu kao ponudu mrtvima. Prethodni tekst je s pravom zadržao praksu u ilokanskom kontekstu umjesto da je jednim pritiskom na tipkovnicu razvuče preko više od sedam tisuća filipinskih otoka.
Groblje može postati mjesto porodičnog okupljanja, hrane i dugog boravka. Preminuli član porodice ne briše se automatski sa popisa gostiju samo zato što ne može potvrditi dolazak.
U Amerikama sjećanje može stajati na stolu — ili letjeti nekoliko metara iznad groblja
Día de Muertos jedna je od tradicija koje globalna vizuelna kultura možda voli i previše. Lobanje, neveni, svijeće, boje — nekoliko klikova i internet ga već pretvara u „meksički Halloween“. Upravo ovdje treba usporiti.
U konkretnim meksičkim zajednicama prave se ofrendas, oltari i ponude za konkretne preminule. Fotografije, svijeće, voda, hrana ili predmeti koje je osoba voljela ne govore samo opće „sjećamo se mrtvih“. Govore nešto mnogo ličnije: „Baka je voljela baš ovo. Tata je pio ovo. Ovu priču o njemu čuli smo stotinu puta i opet ćemo je ispričati.“ Día de Muertos razlikuje se po regiji i zajednici, a ofrenda nije automatski dekoracija koja se može odvojiti od ljudi koji je prave.
Odmah pored njega u našem zamišljenom atlasu stoji Gvatemala, gdje dvije konkretne zajednice — Sumpango i Santiago Sacatepéquez — pokazuju da ponekad sjećanje ne stane ni na sto. Prvog novembra pojavljuju se ogromni papirni i bambusovi barriletes, zsvibanjevi na kojima grupe rade mjesecima i koji nose složene motive i poruke povezane s precima.
Neko pali svijeću. Neko pravi oltar. A neko gleda papirni krug širok nekoliko metara i kaže: „Treba nam još bambusa.“ Ista ljudska potreba može stvoriti potpuno različite materijalne jezike.
U međuvremenu Karibi podsjećaju da poštovanje prema mrtvima nema propisanu jačinu zvuka
Na Haitiju se oko početka novembra održava Fèt Gede, povezan s haitijskim Vodouom i duhovima Gede. Kalendarska blizina Svih svetih i Dušnog dana je stvarna, ali Fèt Gede nije „haitijska verzija Dušnog dana“ niti kostimirani ogranak Halloweena. Ima vlastitu haitijsku i afričku religijsku historiju. Na grobljima može biti molitve i ponuda, ali i pjesme, plesa, humora i snažne javne energije.
Za evropsku naviku da pobožnost povezuje s tišinom, ovo je koristan kulturni alarm. Poštovanje nije univerzalna mjerna jedinica koja raste dok jačina zvuka pada. Ples među grobovima ne znači automatski da neko smrt shvata manje ozbiljno. Može značiti da društvo koristi potpuno drugi jezik za svoj odnos s mrtvima.
Lola Tralala komentariše: Čovječanstvo ima čudnu sklonost da pobožnost mjeri decibelima naniže. Izgleda da Gede nikada nisu dobili tabelu.
Sjeverna Afrika: ponekad mrtvi ne dolaze nikuda. Živi sjednu u auto i odu njima
U Maroku nalazimo drugi oblik trajnog odnosa s mrtvima: jevrejske hiloulot, godišnja hodočašća na grobove poštovanih rabina i učenjaka. Marokansko ministarstvo kulture uvrštava „Pèlerinage juif Hiloula au Maroc“ među elemente nacionalne nematerijalne baštine. Pojedine hiloulot održavaju se na različitim grobovima i u različitim datumima, pa ni ovdje nema zajedničkog studeniskog kalendara.
Hodočasnici mogu doći iz drugog marokanskog grada ili iz dijaspore u inostranstvu, paliti svijeće, moliti se kraj groba, jesti, pjevati i susresti ljude povezane istim svetim čovjekom, mjestom ili obiteljskim podrijetlom. Neke hiloulot privlače tisuće ljudi, druge samo male grupe.
I ovdje se preokreće još jedna automatska pretpostavka. Ne moramo uvijek čekati da se mrtvi „vrate kući“.
Ponekad živi odlaze njima.
Sjećanje može biti hodočašće.
A u južnoj Africi otkrivamo da „vratiti pretke kući“ ponekad uopće nije metafora
Južna Afrika unosi mnogo teži sloj u ovu priču i ovdje nije potrebna šala. U ožujku 2026. u Steinkopfu u Northern Capeu ponovo su pokopani 63 pretka Khoi i San. Njihovi ostaci su tokom kolonijalnog perioda bez pristanka izvađeni iz grobova i završili u muzejskim i univerzitetskim zbirkama. Proces repatrijacije i pokopa vodile su državne institucije zajedno s predstavnicima pogođenih zajednica; dio ostataka vraćen je 2025. sa University of Glasgow.
To, naravno, nije sezonski „praznik mrtvih“ i ne treba ga tako pretvarati. Upravo zato pripada široj priči o sjećanju. Podsjeća da odnos živih i mrtvih nije samo folklor, svijeća ili festival. Može biti i pitanje dostojanstva, kolonijalnog nasilja, prava zajednice da odlučuje o vlastitim precima i doslovnog vraćanja ljudskih ostataka u zemlju iz koje su odneseni.
Ponekad, dakle, „vratiti pretka kući“ nije poetska slika.
To je doslovno rad na ispravljanju povijesti.
Australija pravi još jedan zaokret: ponekad pamtimo tako što sliku upravo ne pokazujemo
Nakon svih oltara, fotografija i imena Australija nas podsjeća na nešto važno: učiniti pokojnika vizuelno prisutnim također nije univerzalni oblik poštovanja.
AIATSIS upozorava da u nekim Aboriginal i Torres Strait Islander zajednicama prikazivanje fotografija, puštanje glasa ili korištenje imena nedavno preminule osobe može biti kulturno osjetljivo ili protivno strogo poštovanim zabranama. Zato institucije redovno objavljuju upozorenja uz historijske materijale i poštuju ograničenja pristupa koja postavljaju zajednice i nosioci znanja. I naglašavaju najvažnije: konkretna pravila razlikuju se od zajednice do zajednice.
To je snažan kontrast meksičkoj ofrendi. Negdje kažemo: „Da ne zaboravimo, izložit ćemo fotografiju.“ Drugdje isto poštovanje može reći: „Upravo zato što pamtimo, sada nećemo pokazati fotografiju.“
Jedan gest pojačava prisustvo slikom.
Drugi mu stvara prostor odsustvom.
Nijedan nije „više sjećanja“.
Samo govore različitim jezicima.
A sada pokušajte sve ovo ugurati pod jednu etiketu: „običaji mrtvih“
Češka svijeća. Sicilijanski poklon od mrtve bake. Repa s Ostrva Man. Korejski songpyeon. Japanske kolovoške vatre. Filipinski atang. Meksička ofrenda. Gvatemalski zsvibanj. Haitijski ples. Marokansko hodočašće. Povratak predaka Khoi i San zemlji. Australijska odluka da se ne prikazuje slika preminulog.
Na prvi pogled — haos.
Na drugi se počinje pojavljivati nešto mnogo zanimljivije.
Čovječanstvo nije izmislilo jedan praznik mrtvih. Izmislilo je stotine načina da odbije ideju da smrt automatski briše čovjeka iz odnosa živih.
Negdje se odnos obnavlja svjetlom. Drugdje hranom. Putem do groblja. Poklonom djetetu. Fotografijom. Ili upravo njenim prekrivanjem. Pjesmom. Plesom. Hodočašćem. Ogromnim zsvibanjem. Vraćanjem ostataka kući. A negdje, nekoliko stoljeća i jedan okean dalje, malim Batmanom koji zvoni na vrata, gleda kutiju grožđica izrazom osobe koju je život duboko izdao i pita imate li zaista baš nikakvu čokoladu.
Zato nema puno smisla pitati: „Koja zemlja ima najčudnije običaje vezane za mrtve?“ Bolje pitanje je: ko održava ovu konkretnu tradiciju, zašto, kada u godini i šta zapravo radi sa sjećanjem?
Kada počnemo tako pitati, prestajemo skupljati egzotične zanimljivosti.
Počinjemo vidjeti ljude.
I otkrivamo da se na cijeloj planeti nisu usuglasili ni oko datuma, ni oko rekvizita, ni oko potrebne glasnoće.
Možda su se složili samo oko jedne stvari:
potpuno zaboraviti nekako nije dovoljno.
A onda svaka kultura uzme ono što joj treba.
Svijeću, hranu, repu, papir, bambus, tkaninu, fotografiju, vatru — ili tišinu.
Povijest ima čudan smisao za humor.
A mrtvi, izgleda, kategorično odbijaju zajednički kalendar.
🧵 UNESCO: Indigenous festivity dedicated to the dead (Mexico) — okvir UNESCO upisa i opis praznika u konkretnim autohtonim zajednicama.
National Museum of Ireland: Halloween / Samhain — folklorne zbirke i dokumentovani irski običaji.
Vatican News: The Catholic roots of Halloween — crkveno značenje večeri prije Svih svetih i studeniskih dana sjećanja.
Vatican.va: All Souls’ Day — molitva za mrtve i briga o grobovima u katoličkoj tradiciji.
Smithsonian: Five facts about Día de los Muertos — ofrendas, cempasúchil i lokalna značenja.
National Museum of the Philippines: Undas and atang — prinošenje hrane u regionalnoj ilokanskoj praksi.
Ministerio de Cultura y Deportes de Guatemala: Barriletes Gigantes — povijest i savremeni oblik festivala u Sumpangu i Santiago Sacatepéquezu.
Temple University Press: Death, Dying, and the Soul in Haitian Vodou — akademski kontekst za Fèt Gede.
📚 Želiš ići dublje?
Ovdje se niti tek počinju ozbiljno granati. U kalendaru svjetskih praznika i rituala možeš nastaviti prema konkretnoj zemlji, prazniku ili tradiciji — i vidjeti šta se dogodi kada kartu svijeta zamijenimo lupom. Jer sicilijanski poklon od mrtve bake, meksička ofrenda, češka memorijalna svijeća ili japanske vatre zaista zaslužuju više od jedne rečenice pod zajedničkim naslovom.
Zato odvojeni članci raspetljavaju svaku priču tamo gdje je zaista nastala: ko održava tradiciju, kako je izgledala ranije, šta je preživjelo, šta se promijenilo i šta je internet u međuvremenu s ogromnim samopouzdanjem zalijepio preko svega.
Ovaj članak je mapa raskršća, a ne tvrdnja da iza svake krivine čeka isto. Običaji se mijenjaju između regija, zajednica, obitelj i generacija — i upravo su te razlike često najbolji dio priče.
Jesenska ravnodnevnica u Češkoj: Mabon, dožínky, hmelj, vino — i jesen koja odbija jedan kalendar
Jesen u Češkoj ima mali organizacijski problem. Astronomi tvrde da počinje ravnodnevnicom. Meteorolozi je za potrebe statistike bez mnogo emocija uključuju već 1. septembra, jer tabele vole red, čak i kad ga vrijeme očigledno ne voli. Poljoprivrednici mogu pogledati preko ramena oba tabora i ljubazno napomenuti da zahvaljuju na informaciji, ali je žito odavno pod…
Keep reading
Rujanska ravnodnevnica diljem svijeta: jesen na sjeveru, proljeće na jugu — i zašto to nije cijela priča
Negdje pred kraj rujna internet se počne ponašati kao da je cijela planeta dobila jedinstveni dress code. Lišće. Bundeve. Cimet. Svijeće. Bordo džemper. Zlatni privjesak sa Suncem i Mjesecom. Dodaj nekoliko rečenica o „savršenoj ravnoteži svjetla i tame“ i, barem prema algoritmu, izgleda da smo svi spremni zakoračiti u jesen. Samo što Zemlja ima jednu…
Keep reading